Ponosni sin Cetinjske krajine, zaljubljenik brežuljaka svojih Glavica, konja i Sinjske alke tiho je napustio ovozemaljski život i rastužio svih nas koji smo ga poznavali, a uvjeren sam i mnoge druge koji su čuli za njega, a one koji su mu ovaj život učinili patnjom doveo u stanje srama i suočenje s činjenicom strahopoštovanja pred mrtvim tijelom i divljenja pred žrtvom, idealima i svemu onome što velikane čini velikima.
No kao da je sudbina velikana da za života nisu shvaćeni kao da ljudi nedovoljno cijene njihovu predanost ideji za koju se spremni napraviti nama nerazumljivu žrtvu.
Da naš Marko je bio spreman upravo na to, na gotovo nezamislivu žrtvu kada je u pitanju ljubav prema domovini i svom narodu. Ljubio je svaki dio svoje Hrvatske, ona je za njega bila smisao i cilj, nada i uvjerenje, ona je za njega bila davanje onoga najboljeg što je imao. I kao takav ostat će uzor svim generacijama koje dolaze, a nama koji smo bili i jesmo još i danas dio njegovog životnog projekta ostaje obveza nastaviti gdje je on stao i osjećaj ponosa što smo ga pozavali.